Školski djelatnici_ice komentiraju učenike_ice i razmjenjuju iskustva iz nastave s ciljem praćenja učeničkog napretka i usavršavanja vlastitog rada. Gotovo je neizbježno da ovakav oblik komunikacije povremeno uključuje i komentiranje učenika_ica koje izlazi iz ovih okvira.
Međutim, ogovaranje za LGBTIQ učenike_ice može postupno i neposredno stvoriti nepovoljno ozračje, posebno kada se razgovara u većim grupama. Razgovor koji nadilazi znatiželju i prelazi u etiketiranje i osuđivanje signalizira ostatku kolektiva da postoje granice prihvaćenosti različitosti u školi i da se LGBTIQ osobe potencijalno u njih ne uklapaju.
Osim što takvi razgovori mogu afirmirati brojne predrasude, neki djelatnici_ice ih mogu doživjeti i kao “zeleno svjetlo” da se i ispred učeničkih grupa upuštaju u izražavanje osobnih stavova koji nisu primjereni. Osim toga, školski djelatnici_ice trebaju imati na umu da mogu imati i kolege_ice koji nisu autani na radnom mjestu, ali identificiraju se s nekim od identiteta na LGBTIQ spektru.
“Kolege_ice, nemojmo tako razgovarati o učenicima. Razumijem da se moramo “ispuhati” kad smo sami i da možda imamo drugačije stavove, ali nije dobro za kulturu naše škole da se tako razgovara o učenicima. Netko može dobiti krivu sliku i shvatiti to kao prostor i da pred učenicima iznosi svoja razmišljanja koja neke učenike mogu udaljiti od nas kao nastavnika i od same škole.”
Učenici_ice koji se na satu ubacuju s podrugljivim komentarima, izjavama i šalama, a koji se neizravno odnose na LGBTIQ identitete, ne bi trebali biti samo opomenuti bez obrazloženja s ciljem uspostavljanja mira u skupini.
Nastavnici_ice ponekad znaju takve komentirate smatrati tipičnim izrazima emocionalnog sazrijevanja pa smatraju da se na njima nije potrebno zadržavati. Razumljivo je i da postoje satovi (pa i tjedni) kada nastavnik_ica mora staviti snažniji prioritet na nastavni sadržaj u zadanim vremenskim okvirima.
No, školski autoriteti koji otvoreno ne suzbijaju govor mržnje i netrpeljivosti mogu ostaviti značajan trag na LGBTIQ učenike_ice, neovisno o tome jesu li se oni čvrsto oprijedjelili za neki identitet ili su u razdoblju osobnog previranja.
Dio učenika_ica može internalizirati prihvaćanje takvog govora prema vlastitim osjećajima i izgraditi negativnu sliku o sebi u svjetlu svoje seksualnosti i/ili rodnog identiteta. Za jedan dio učenika_ica, izostanak djelovanja u takvim situacijama znači i gubitak povjerenja u nastavnika_icu koji se može odraziti na ostatak rada i interakcija u nastavi.
Idealno bi bilo ipak odvojiti malo vremena i pojasniti zašto takvo ponašanje nije primjereno i kakve posljedice može imati, ali uz uvažavanje činjenice da učenici_ice često reproduciraju poželjne stavove i izraze, te da još uvijek uče kako se pozicionirati u društvenom svijetu.
To nije lagan zadatak za nastavnike_ice, pa nije loše razmisliti o savjetovanju sa školskim stručnim suradnicima ili kolegama_icama s iskustvom.
“Razumijem da vam je smiješno i često su smiješne neke stvari s kojima se prvi put susrećemo ili o njima ne znamo dovoljno. Ali htjela bih da polako učite da neke šale, koliko god sočne i smiješne bile u trenutku, ipak nisu samo šale. Možda ćete imati nekad LGBTIQ prijatelje koje volite i koji u vama vide podršku i blisku osobu, a vi im šalama poručujete da ih nećete prihvatiti, a da to ni ne znate.”
Škole koje nemaju jasne protokole tretiranja nasilja, a koji uključuju i nasilje na temelju izražavanja nekog od LGBTIQ idenititeta, često znaju učenike_ice izravno ili neizravno izjednačiti u činu nasilja.
U praksi, to može izgledati tako da se navedeni učenici_ice kolektivno tretiraju kao “problematični” i pristupa im se disciplinski kao onima koji su izazvali neprihvatljivo ponašanje.
Bilo bi dobro uzeti u obzir sljedeće:
S učenicima_icama koji su žrtve nasilja koje je utemeljeno na nekom od oblika izražene mržnje prema LGBTIQ osobama poželjno bi bilo individualno razgovarati i dati im do znanja da ih se ne smatra odgovornima.
Bilo bi dobro imati i na umu da, kao i drugi učenici_ice koji još uče kako se postavljati u sukobima, LGBTIQ učenici_ice također mogu imati snažnu potrebu da se obrane u takvim situacijama.
Tumačenje takve potrebe kao “provokacije” za učenika_icu koji je potaknuo nasilje, prebacuje odgovornost na žrtvu.
Eskalacije nasilja u školi za LGBTIQ učenike_ice mogu predstavljati prijelomni trenutak kada odlučuju koliko otvoreno će ubuduće izražavati svoj identitet prijateljima, kolegama učenicima_icama i obitelji.
Za neke su takve eskalacije prijelomne i na način da prekidaju proces individualnog propitivanja svojeg identiteta.
Primjerice, ozbiljnije situacije nasilja u školi često zahtijevaju uključivanje roditelja. Školsko osoblje koje je uključeno u proces bi trebalo imati na umu da učenik_ica možda nije spreman_a autati se roditeljima i da mu/joj je potrebna dodatna podrška.
PRIMJER DOBRE KOMUNIKACIJE
“Ne moraš mi reći jesi li gej ili ne ako ne želiš, meni je sve u redu i ne osuđujem te u bilo kojem slučaju. Ali ako će ti ova situacija otežati komunikaciju s roditeljima, ja se tu ne mogu izravno umiješati, ali mogu tebi dati podršku da kroz to lakše prođeš. Slobodno razmisli pa mi možeš i malo kasnije javiti.”
Sve su češće situacije u kojima roditelji učenika_ica izravno komuniciraju s nastavnicima_icama nepoželjnost LGBTIQ sadržaja u nastavi. Osim što je to samo po sebi praksa diskriminacije, nije ni utemeljeno s obzirom da se LGBTIQ teme jesu i mogu biti dio nastave sukladno nacionalnom kurikulumu. Iako je razumljivo da postoje situacije u kojima je gotovo nemoguće popustiti pristicima, pogotovo ako nastavnici_ice nemaju širu podršku školskog rukovodstva, preporuča se ipak pokušati razgovarati s roditeljima i sadržaj ostaviti kao dio nastave.
PRIMJER DOBRE KOMUNIKACIJE
“Razumijem iz ovoga što mi govorite da vaši stavovi ne odgovaraju onome što se u školi podučava. Ali ja ne podučavam ništa što nije propisano nastavnim sadržajem. Možda imamo različite poglede na svijet, ali ja se prvenstveno vodim svojom stručnom i zakonskom odgovornošću. U redu mi je da se s tim ne slažete uvijek, ali ja ne smijem na vaš zahtjev mijenjati nastavni sadržaj ako je on u okvirima propisanog. Ja sam nastavnik_ica, moj cilj je podučavanje djece da sami mogu razabrati ideje i ideologije u svijetu, a ne da ih uklopim u moj osobni sustav vrijednosti.”
Uprava škole može imati snažan organizacijski ali i simbolički utjecaj na školsko ozračje.
Nije neuobičajeno da ravnatelj_ica LGBTIQ diskriminaciju označava kao “izolirane incidente” ili “dječja posla” ili pak smatra da se radi o “ekstremnim ideologijama” unatoč zakonima i preporukama koje prepoznaje LGBTIQ učenike_ice kao dio obrazovnog sustava koji zahtijeva dodatnu pažnju školskog osoblja.
Organizacijski, nastavnici_ice i stručno osoblje u takvoj situaciji ostaju bez institucionalne podrške. Bez jasnog stava i dogovora, situacije se najčešće ad hoc rješavaju i ovise isključivo o mogućnostima i kapacitetima pojedinaca.
U takvom ozračju, treba računati na to da će slučajevi diskriminacije često ostati nevidljivi i neartikulirani čime se efektivno toleriraju i prihvaćaju.
U simboličkom smislu, za LGBTIQ učenike_ice (i djelatnike_ice!), nepriznavanje problema može značiti dodatni sloj nesigurnosti. Ako škola izravno ne prepoznaje da diskriminacija postoji, učenik_ica može zaključiti da njegovo_njezino iskustvo nije legitimno ili da o njemu nema smisla govoriti. Time se može produbiti osjećaj nepripadanja školskoj zajednici i smanjiti povjerenje u školsko osoblje.
Treba napomenuti da ovakva situacija ne znači da je škola “loša” i da se radi o bezizlaznoj situaciji. Sasvim je moguće da se radi o manjku informiranosti i da se do sada problemi naprosto nisu uspijevali artikulirati do razine koja bi tražila konkretne postupke.
Nastavnici_ice koji žele unaprijediti situaciju mogu potražiti i druge kolege_ice koji žele to isto te kolektivno skrenuti pažnju na potrebu da se problem imenuje i uspostavi kolektivni dogovor oko postupanja u određenim situacijama.
PRIMJERI DOBRE KOMUNIKACIJE
“To što učenici_ice nisu ništa prijavili ne znači da problem ne postoji. Možda učenici misle da nam nema smisla prijavljivati probleme, a zapravo su za njih ozbiljniji nego što se nama čine? Mislim da ne bi nikome naštetili ako se dogovorimo konkretnije kako učenike_ice podržati.”
“Što ako nam se jave roditelji LGBTIQ učenika_ice koji su upoznati s njegovim_njezinim identitetom i podrška su? Po Zakonu o suzbijanju diskriminacije, škola je dužna reagirati ako postoji diskriminacijsko ozračje, ali radimo li to svi i kako?”
Kada nastavnik_ica sazna ili pretpostavi da se učenik_ica identificira kao LGBTIQ osoba i bez prethodnog razgovora ga/je uputi školskom psihologu ili pedagogu (primjerice, u situaciji emocionalne uznemirenosti ili konflikta s drugim učenicima_icama), takav potez može nenamjerno poslati poruku da je sam identitet nešto što treba “riješiti” ili “korigirati”.
Iako sama namjera nastavnika_ice može biti iznimno dobronamjerna, učenik_ica takav potez može shvatiti da je nešto s njim_njom pogrešno. Seksualna orijentacija i rodni identitet sami po sebi nisu psihološki problem.
Ono što može biti izvor teškoća jesu diskriminacija, strah, neprihvaćanje ili izolacija.
Automatsko upućivanje bez razgovora može narušiti povjerenje. Učenik_ica može steći dojam da nastavnik_ica ne želi ili ne zna razgovarati o toj temi, ili da ga/je potrebno “proslijediti dalje”. Time se propušta prilika za jednostavnu, ali važnu poruku prihvaćanja.
PRIMJERI DOBRE KOMUNIKACIJE
“Kako ti je bilo kod ______? Htio bih da znaš da te nisam uputio njemu/njoj ‘za kaznu’ nego da pomogne i meni i tebi oko nečega o čemu možda sami ne znamo dovoljno.”
“Kako ti je bilo kod ______? Jel imaš osjećaj da bi mogao imati povjerenja u njega/nju i da bi ti mogao_la pomoći ako treba?
Iako je iz tekstova na našoj platformi vidljivo da školama pristupamo s pretpostavkom o popunjenim radnim mjestima stručnih suradnika, stvarnost otkriva bitne razlike. Škole s manjim brojem učenika_ica i dalje često imaju dovoljan broj takvih radnih mjesta, ali u većim školama su stručni suradnici često preopterećeni.
Kada se uzmu u obzir i zamjene i česte promjene radnika, jasno je da školske intervencije prema nekim tekućim problemima gube na održivosti.
Škole mogu razmisliti o opciji da iz redova nastavnika_ica izaberu djelatnike_ice koji će djelovati kao podrška u prijelaznim razdobljima ili u slučajevima manjka radnih mjesta. Posebno ako postoji mogućnost radionica stručnog usavršavanja koje bi takvim nastavnicima_icama pomogle u radu.
No važno je napomenuti da to nije dugoročno rješenje, te da bi takvi djelatnici_ice trebali imati i stručni afinitet prema takvom obliku podrške, a škole bi trebale pokušati naći način da se njihov rad adekvatno vrednuje.