Hrvatskoj LGBTIQ zajednici je već više od 20 godina itekako jasno, kao i svakoj drugoj manjinskoj zajednici, da su promjene u obrazovnom sustavu jedan od ključnih čimbenika pozitivne društvene promjene.
Nastavni sadržaj i metode obrazovanja – kurikulum – od posebne su važnosti. Reprezentacija neke zajednice pa tako i LGBTIQ, u bilo kojem sadržaju nikada nije samo tehnički “prijenos” društvene stvarnosti i istine u obliku objektivnog prikaza koliko god se retorički pokušava prikazati kao takvim. On je uvijek ideološki odnosno vrijednosno oblikovan, pa čak i kada je afirmativan i pozitivan. Od reprezentacije koja neku društvenu grupu gura na margine društva i kulture, vjerojatno je gora jedino šutnja odnosno potpuno brisanje te grupe.
Za LGBTIQ zajednicu, dva su se pravca kurikulumskih rasprava i (pokušaja) reformi u Hrvatskoj pokazala ključnima: seksualni odnosno zdravstveni odgoj te građanski odgoj i obrazovanje. Oba su i dalje protkana intenzivnim upisivanjem ideja i ideologija, često u ime mladih bez da ih se izravno uključuje u proces.
Ovdje ćemo se usredotočiti na tzv. cjelovitu kurikularnu reformu iz 2018. i to na kurikulum Međupredmetne nastavnih tema Građanskog odgoja i obrazovanja te Zdravlje za osnovne i srednje škole koje su reformom definirane kao dvije od sedam međupredmetnih tema.
Upravo su ove dvije međupredmetne tema davale nadu kako bi se pozitivniji odnos prema LGBTIQ osobama mogao početi graditi i u obrazovanju, nakon civilnog društva i izborenih legislativnih promjena u prvih 15 godina 2000-ih. Iako je dio zajednice bio svjestan da će reprezentacija LGBTIQ zajednice i života vrlo vjerojatno biti mlako uokvirena kroz pomirujući liberalni diskurs ljudskih prava, a manje kroz širu i važniju perspektivu propitivanja heteronormativnosti i političkih praksi koji dovode do njenog društvenog isključivanja, većina je ipak bila spremna na taj kompromis.
Kompromis se može ocijeniti kao razuman kada se uzme u obzir da su tadašnji udžbenici i drugi materijali nerijetko sadržavali otvoreno homofobne i transfobne sadržaje ako je dio zajednice uopće i bio vidljiv. Zapravo, a kako ćemo saznati u ovom tekstu, čini se da takav kompromis i dalje ima neke snažne argumente na svojoj strani. Pogotovo kada se zagovarački pogled usmjeri prema aktualnim lokalnim vlastima u Splitsko-dalmatinskoj županiji koja je osnivač (javnih) srednjih škola u gradu i u ostatku županije.
Što se dogodilo s reformom?
Na detalje procesa donošenja reforme (sjećate se prosvjednika koji “čekaju tramvaj?”) koja se već na početku formalnog javnog savjetovanja ispostavila kao „krnja“, nećemo puno podsjećati. Važnije je iskoristiti privilegiju retrospekcije i zapitati se: koje su političke struje i okolnosti važne za LGBTIQ zajednicu prožele taj proces i što je od njega ostalo, a da danas potencijalno vrijedi zagovarački revitalizirati na lokalnoj razini?
Može se podvući crta i reći da je proces donošenja reforme koji je dobro počeo i odmaknuo naposlijetku „zarobljen“ na desnici te je potom skliznuo u pokušaje kompromisa s pritiscima desnih i radikalnih desnih grupa. No, ni prosvjedi održani 2016. i 2017. u više gradova, nisu postigli puno pod dobronamjernom parolom zagovaranja „neideološke“ i „stručne“ reforme.
Reforma obrazovanja u pogledu građanstva i seksualnosti je na našem prostoru europske (polu)periferije pokazala tenziju karakterističnu za velik broj reformi tzv. tranzicijskog i post-tranzicijskog razdoblja i to često na sličan način kao i u drugim postsocijalističkim državama u Europi.
Tenziju s jedne strane čini (neo)liberalna želja modernizacije obrazovanja i progresa prema ideji uređenog i utilitarno usmjerenog obrazovanja u kojem se građanstvo sve više oblikuje kao učenje objektivnih činjenica, a manje kao učenje specifične perspektive propitivanja političkih proizvoda i institucija. U tom uvjerenju, učenici_ice izlaze iz škola spremni za političku kompleksnost društva u kojem žive i doprinose, a hrvatsko bi se obrazovanje pomaklo prema standardima razvijenih država Europe. Iako bi se načelno radilo o pozitivnom pomaku, učinci su upitni za zastupljenost LGBTIQ tema s obzirom na tendenciju ka apolitičnom obrazovanju.
S druge strane tenzije u procesu reforme, vidljiva je bila sprega neoliberalnog i konzervacije tradicionalnih vrijednosti kroz maksimalnu liberalizaciju ekonomskih znanja, a minimalnu društvenog i kulturnog. U toj viziji, građanin lako postane poduzetnik, a teže seksualno biće osim u sferi kontrole reprodukcije.
Rezultat je nekoherentan spoj ovih kretanja koji je izgurao politički mir, što sadržajnim intervencijama, a što iscrpljivanjem aktera, a školama i nastavnicima_icama isporučen u kolekciji PDF dokumenata.
Dok upravljanje obrazovanjem središnje države nešto sporije putuje prema zamišljenom odredištu progresa i razvoja, ostatak društva tamo stiže nešto brže pa se sada nalazimo u neobičnoj situaciji da je na tom odredištu ideja kritičke pedagogije Paula Freirea prethodno institucionalizirana u zapadnom obrazovanju barem tri desetljeća opet postala „radikalna“ te uviđamo da je to neko-tamo-negdje obrazovanje sve samo ne uređeno i oslobođeno političkog utjecaja.
Paralelno, lokalna samouprava dva najveća grada (a i neki manji gradovi), koriste svoju autonomiju intervencije u izvannastavni sadržaj i imaju već višegodišnju praksu fakultativnih predmeta poput Škola i zajednica koji kompenziraju dio onoga što je reforma propustila učiniti.
Dakle, obrazovanje je ono što učinimo od njega, a za prostor sudjelovanja u tome LGBTIQ zajednica u Hrvatskoj se i dalje mora boriti, posebno u SDŽ.
Retoriku promjena obrazovanja kao promjenu društva u „naprednije“ koja specifične države oblikuje kao razvijene naspram Hrvatske kao slabije razvijene bi trebalo napustiti jer zapravo ne doprinosi nikome niti je dobar odraz stvarnog stanja.
Dodatno, jezik „stručnosti“ i „izbjegavanje politizacije“ bi trebalo koristiti s oprezom jer političku dimenziju obrazovanja nije moguće izbjeći jer ono nužno mora predstaviti znanje o tome da u društvima postoje nejednakosti i kako nejednakosti nastaju. Posebno treba biti oprezan prema takvom jeziku kada se upotrebljava kao alat maskiranja političke intervencije.
LGBTIQ teme ostale ispod klupe?
Međupredmetne teme su zamišljene kao setovi ishoda učenja koji se mogu postići integracijom s već postojećim predmetima u osnovnim i srednjim školama. Iako kurikulumi daju neke šture prijedloge kako to učiniti, dva temeljna elementa arhitekture reforme su izostavljena: usavršavanje nastavničkog kadra da bi teme uopće mogli uklopiti u nastavu te sustav provjere primjene reforme koji bi raspodijelio i službene odgovornosti.
Stoga nisu začuđujući rezultati dva istraživanja GOOD inicijative koja u razmaku od nekoliko godina pokazuju vrlo sličan obrazac: međupredmetna provedba GOO-a ostala je nesustavna, prepuštena motiviranosti i arbitrarnosti pojedinih nastavnika_ica, opterećena manjkom koordinacije, administrativnim teretom i slabom institucionalnom podrškom.
Ovakav proceduralan propust je ostavio otvoren prostor za to da se ni obrazovni sadržaj ne pomakne značajnije u pozitivnom smislu za LGBTIQ učenike_ice i širu zajednicu.
Detaljna analiza udruge LORI pokazuje da je i u novim kurikulumima LGBTIQ prisutnost uglavnom posredna, sporadična i terminološki neprecizna. Seksualna orijentacija i iskustva LGBTIQ mladih uglavnom su potisnuti na rub ili se pojavljuju tek usputno, kroz opće formulacije o diskriminaciji, stereotipima i ljudskim pravima. U kurikulumu Zdravlje seksualnost se dominantno svodi na reprodukciju, spolno prenosive bolesti, neplaniranu trudnoću i odgovorno roditeljstvo, dok je u GOO-u otvoren prostor za rad na diskriminaciji i ravnopravnosti, ali bez jasne obveze da se LGBTIQ identiteti, obitelji i iskustva jasno imenuju kao legitimni dio društvene stvarnosti.
Što dalje u Splitsko-dalmatinskoj županiji?
Što je od svega toga ostalo i za što se mi kao inicijativa u Splitsko-dalmatinskoj županiji možemo uhvatiti ako želimo da škole budu dobra mjesta za LGBTIQ učenike_ice?
Iako nepotpuni i problematični, kurikulumi međupredmetnih tema Građanskog odgoja i obrazovanja odnosno Zdravlja za osnovne i srednje škole su tu i institucionalizirani s barem minimalnim jezikom ljudskih prava, diskriminacije, stereotipiziranja, ravnopravnosti spolova i zaštite od nasilja. Za razliku od 2010-ih, zagovaračke inicijative više ne počinju od samog početka uvjeravanja institucija da takve teme uopće pripadaju školi.
Drugim riječima, postoji dovoljno jaka podloga da se može krenuti od tvrdnje da je neki oblik LGBTIQ vidljivosti u obrazovanju prisutan i institucionalno valoriziran makar načelno, ali nije dovoljno razrađen i sa slabim stvarnim učinkom. Kao i drugdje u sklopu naše platforme, ponovno podsjećamo da trećina aktualnih srednjoškolaca smatra kako je homoseksualnost bolest.
Da bi osmislili sljedeće zagovaračke korake, potrebno je utvrditi kako su se javne rasprave oko kurikuluma odvijale na razini SDŽ i zašto se do danas nije uspjela ostvariti nijedna inicijativa da županiji aktivno i u suradnji sa širom zajednicom kreira obrazovni program i izvan nacionalno propisanih smjernica i sadržaja. Upravo to radimo u sljedećem tekstu naše sekcije Budno oko te koristimo to kao pripremu za pokretanje peticije prema SDŽ.